Uskoro će dvije godine otkako smo išle u Parlamentarnu skupštinu. Nas devet, Ira i Ilma. Tad sam imala 17 godina.

 

Ne mogu vam reći da nismo imale tremu, lagala bih, jer je trema uvijek bila prisutna. Svaka od nas okretala se čas desno, čas lijevo i klimajući glavom onoj drugoj kao neki znak podrške da će sve proći kako treba. Ipak, predstavljamo naš Dječiji parlament. Jedini u BiH. Mi, ipak, predstavljamo djecu. To je sad manje bitno. Bitan je jedan momenat, i ono poslije. Imale smo spremna izlaganja i spremnu pjesmu „Bolji život“.  Pričale smo o svom iskustvu, o boljoj budućnosti, o realnim  potrebama djece, jer smo eto bile djeca, pa smo valjda znale kako stvari stoje. Ali, očigledno nam ti „veliki ljudi u kravatama“ (čitaj: odijelo ne čini čovjeka) nisu vjerovali, jer su oni znali bolje. Nakon našeg izlaganja uslijedila je diskusija. Većina tih ljudi zavaljenih u svojim foteljama nas je podržala. Sad se samo pitam da li su bili iskreni dok su nam pljeskali, ili su to radili mehanički dok su u sebi govorili „Ma, šta vi znate.“ Možda su došli samo kako bi “ubili“ vrijeme slušajući neku djecu. Ne znam. O njima, da vam pravo kažem, nisam ni razmišljala. Ali o jednom financijskom ministru i jednoj njegovoj rečenici, jesam. I  to ne jednom.

„Šta vi tražite? Koliko vidim sve ste došle okupane, obučene i počešljane…“, rekao je samouvjereno, nikako kao mi koje smo do prije sat vremena drhtale kao prut. U trenutku, kao da ga nisam ni čula ili jednostavno, nisam vjerovala onome što čujem, okrenem se Emini i pitam šta je rekao. I ona mi ponovi  istu rečenicu. I znate kad kažu “kao da vam je neko opalio šamar”. On je nama opalio šamar, i sa jedne i sa druge strane- jednom rečenicom.

Svima nama su roditelji, kao djeci, obećavali šarene laže. Ja sam, recimo, imala viziju da su to neke torte sa jednorozima. A onda kad je ne dobijete, razočarate se, jer ste vjerovali u to. Ja sam se tako osjećala tog dana, samo sam ovaj put bila razočarana realnošću. Jesmo li trebale doći prljave, poderane odjeće i čupave kako bi nekome otvorile oči i pokazale kako nam je realnost stvarno takva, jer je sve više takve djece. On možda nema djecu pa ne zna, ili su njegova djeca isto okupana i dobro obučena, a imaju sve. Ali, on nije imao suosjećanje. Naša odjeća, ni mi, tog dana nismo mogle pokazati moguće žuljeve na rukama naših roditelja koji su uložili sve moguće kako bismo mi došle upravo takve kakvim nas je opisao.

Ja sam tad imala 17 godina. Iz Parlamentarne skupštine izašla sam okupana, obučena i počešljana. A opet drugačija.  Sa osmijehom, bez treme i malo glasnija svaki put prilikom nekog izlaganja.  Nakon toga, nikad više nismo zadrhtale pred ljudima u odijelima, jer ih nismo smatrale nekim autoritetom.

Značenje njegove rečenice shvatila sam tek vremenom. Kad sam bila i okupana i obučena i počešljana, a opet mi je falilo puno toga. Svaki put kad bih naišla na nepravdu u školi ili djecu koja prose na ulici. Ovaj tekst napisan je u jednoj od tih situacija i vjerovatno objavljen mnogo kasnije, opet u istoj situaciji ogorčenja.

Ja nikada neću biti financijski ministar. Ali, imat ću suosjećanje. I da, borit ću se za djecu, jer sam bila dijete. Jer ću, jednog dana, imati djecu. I oni će biti okupani, obučeni i počešljani, gospodine Ministe.

Možda Ira nema imovinu, ni pokretnu, ni nepokretnu. Šta će joj pored tolike imovine koja joj je stala u srce? Možda će Aldinu jednog dana kap preliti čašu pa će dići ruke od svega i reći kako je bar sve pokušao. Ali, mi znamo da jest. Nakon svih varijanti borbe ovdje.  Vremenom se uvjeravamo da „Nema pobjednika, samo se poraženi smjenjuju.“ Mi ćemo znati da, to što se ne može živjeti od gitare, ne znači da istu trebamo prestati svirati. Da se borimo za ideale, čak i onda kada nas perpektiva odvuče na svoju stranu. Da prođemo stazama koje nam se ne sviđaju kako bi došli do odredišta, jer je vrijedno. Da u svom romanu života koji ispisujemo, zadržimo umjetničku slobodu.

Mi nikada nećemo biti financijski ministri. Ali nikada nećemo srušiti nekome snove tvrdeći da je realnost bolja, a nije.

Imat ću djecu. Biće okupana i obučena. I oni će pjevati „Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra…Ja hoću više, hoću bolje još..“

Mi stvarno ne spadamo u taj sloj, gosp. Ministre. Ali, imamo nešto više od stegnute kravate.

Ja ove godine glasam prvi put. Ali, svih ovih godina slušam istu priču, gladam iste ljude kako ništa ne rade i čitam slogane koji nemaju nikakve veze sa razumom. Da li svi shvatate da je jedno dijete odraslo u neuređenom sistemu? Jeste li vi svjesni koliko se generacija rodilo, raslo i odraslo u vremenskom razdoblju, dok nekoliko ljudi  još uvijek sjedi  u istim foteljama, na istim pozicijama? Ustvari, jedino su fotelje i mijenjali jer su dolazile kvalitetnije, a stare se derale od silnog sjedenja.

I dok svoj glas prodajete za jedan paket proizvoda i 50 KM, razmislite koliko će generacija još odrasti u takvoj sredini. Nemojte se ponositi ni tim što nećete glasati ili ćete ubaciti nevažeći listić. Budućnost vam visi o koncu.

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here