Dijabetes je bolest koja je tokom 20. i 21.stoljeća poprimila razmjere epidemije. U suštini, to je bolest koja ne bira, ni odrasle, ni djecu, a mijenja živote i bolesnika, i ljudi iz njihove neposredne okoline. Dijabetes traži svoje, posebnu ishranu i poseban tretman. Dijabetes traži da živite sa njim.

“Jedne noći mi je pozlilo i izmjereni šećer iznosio je 28, dok je normalno 6-7. Prije toga sam imala standardne simptome dijabetesa, koje sam ja, moram priznati, ignorisala. Mislila sam da je to od umora, a ispostavilo se da imam dijabetes tipa 1.”, riječi su naše sugovornice Hane Alić.

Hanina životna rutina se dosta promijenila od saznanja da ima dijabetes, od vremena buđenja pa sve do kasnih sati budući da šećer mjeri i noću. Dodala je kako se njena ishrana promijenila, zdravije se hrani, brine o sebi, više čita o dijabetesu, te nastoji i druge edukovati na ovu temu, kao prevenciju za brigu o zdravlju.

Ishrana dijabetičara bazirana je na većem unosu ugljikohidrata, koji se pokrivaju inzulinom. U suštini, može se jesti sve, samo u određenim količinama. Dijabetičari jedu češće, ali unose manje kalorija. Inzulin se, kako kaže Hana, daje u obliku inekcija, s tim da je igla manja. Ubodna mjesta su nadlaktice, mjesto dva prsta od pupka i butine, a doziranje zavisi od propisane terapije.

Hana kaže kako ni ona, ni ljudi iz njene bliže okoline, nisu bili upućeni o dijabetesu, te su se nakon što je njoj dijagnosticiran, počeli raspitivati i edukovati. U početku, cijela situacija bila je veliki šok za njene roditelje, dok je ona tek nakon nekoliko mjeseci shvatila šta znači imati dijabetes.

“Najteže mi je palo kako ću dati inzulin u javnosti i toga sam se najviše plašila. Dok danas bez ikakvog straha, jednostavno izvadim i dam sebi inzulin  ukoliko mi je potreban. To nije niša strašno, jer to je moj lijek i nešto bez čega ne mogu.”

Položaj djece dijabetičara u Bosni i Hercegovini

Dijabetes je zahtjevan i otežava život. I odrasla osoba teško se prilagođava na novi način života, djeca još teže. Pogotovo ako ste dijete u sistemu koji ne funkcioniše, i u kojem se prava djece razlikuju od kantona do kantona. Hana smatra da djeci dijabetičarima nije pružena podrška kada je u pitanju liječenje i lijekovi.

“Glukagon koji je nama prijeko potreban, ukoliko nam puno padne šećer, je skinut sa esencijalne liste. To znači da ga roditelji moraju sami kupovati, a njegova cijena iznosi približno 70 KM. To je za mene, diskriminacija djece dijabetičara.”

Inzulin se dobija na recept, a dijabetičarima je osigurano 1100 trakica od strane Federalnog zavoda, do 18. godine, kada dobijaju samo 10 trakica. Stanje u našem kantonu je zabrinjavajuće i potrebno je probuditi svijest da je djeci dijabetičarima, potrebna pomoć. U Zenici, djeca dobijaju novčanu naknadu za invalidninu do svoje 15. godine, nakon čega istu gube. U Sarajevu je stanje nešto drugačije, te su dijabetičarima osigurane i trakice i novčana naknada do 27.godine.

U našem gradu je, prema Haninim riječima, tek nedavno osnovano udruženje dijabetičara za djecu “Slatkiši ZE- DO kantona, sa ciljem da se uvedu inzulinske pumpe i čitači šećera, te se nadaju da će u narednom periodu biti osigurano sve što je potrebno djeci sa dijabetesom za normalan život.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here