Idem kući sa osmijehom na licu poslije još jednog uspješnog sastanka mladih i kreativnih ljudi. Puna nade i vjere u bolje sutra ulazim u autobus i putujem, nekih 30 minuta. Izlazim na posljednjoj stanici koja nikada više nije imala putnika, pa se zapitam, jesu li ovo putnici i ima li sad autobus za nazad?! U pozadini misli čujem glas koji govori: “Dobro došli, idemo jedno kolo da se zagrijemo”, preplavi me val ljutnje i bijesa. Više od stotinu ljudi je izašlo na hladan zrak i temperaturu skoro minus. Svi u jaknama i šalovima, jer daj narodu igara i on će biti zadovoljan. Misli mi uzburkaše sirene auta, rekoh da se ko ne udaje, a ono neka stranka stigla. Više nije bio bijes i ljutnja, u meni se stvori osjećaj tuge. Došla gospoda iz fotelje na selo, narod se okupio, slijepo vjerujući da će se nešto desiti. Prođe kolona auta, a sve najbolja od najboljih: Bmw, Audi, Passat, Mercedes… Posmatram i plačm mi se, jer ispred mene stoje i mladi ljudi koji će sutra dati glas ovakvima i onda kofere, pa u Njemačku. Stojim i posmatram, pitam se šta jedna mlada osoba, poput mene, koja od 7 do 19h uči i ulaže u znanje, može učniti kad dođe tamo neko s parama i lažnim obećanjima?! Mladi ljudi koji sa svojih 18 godina stvaraju i donose promjene u ovaj grad sjede na spužvicama i parketu, jer nam nije stalo da samo nama bude udobno već svim građanima i građankama BiH. Samo što je građanima i građankama naše zemlje stalo do igara više, nego do zdrave države. Prođoh kroz stotinu i više ljudi sa suzama u očima, hodajući do svog doma, jer valja učiti i sutra u školu, dobiti pozitivnu ocjenu. Valja sutra, prekosutra funkcionisati u sistemu koji ne funkcioniše.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here