Danas pišem o herojima. O samohranim roditeljima koji su u roditeljstvo zaplovili sa jednom osobom manje, a na sebe preuzeli ulogu više. O roditeljima koji su i očevi i majke. O majkama koje gledaju fudbal sa svojim sinovima i očevima koji lakiraju nokte svojim kćerkama. O majkama koje su bile „muška ruka“ , zavrtale pregorjele sijalice iako su se same plašile mraka i bile „tata“ svojim kćerkama. Danas pišem o očevima koju su kuhali ručak i peglali košulje, i bili „mame“ svojim sinovima. Da, položaj samohranih roditelja je težak. Ukoliko živite u BiH, taj položaj dodatno dobija na težini.

“Ja sam tu da zbog tebe naučim sve i o fudbalu i o pecanju riba i da naučim o kampovanju i postavljanju šatora. Ja sam tu da svoje manikirane nokte lomim među tvojim ninđago Lego kockicama. Ja sam tu da štikle zamjenim za patike, haljine za trenerke, da ponosno nosim koljena prošarana modricama, da ležim s tobom u travi i brojim zvijezde. Ja sam tu i da ti postavim granice, standarde i očekivanja, da te naučim ODGOVORNOSTI, suosjećanju i principima. Porodica, svi tvoji treneri, svi drugi muškarci, u svakome ćeš gledati samo lekcije kako biti bolji čovjek i bolji otac od onog koji ti je nekad trebao a nije ga bilo.”, samo su neki od riječi Jasmine Skender, single mame i vlasnice bloga Hedonissima, koje je posvetila svome sinu Leonu.

Vodeći se  ličnim iskustvom, Jasmina kaže kako je položaj  samohranih roditelja u Bosni i Hercegovini, i više nego loš. Uglavnom se, samohranim roditeljima, smatraju osobe koje su smrću izgubile svog partnera, ili je on u zatvoru. Nigdje, u našem zakonu nije definisana ta međukategorija jedoroditeljskih porodica, gdje pored živog drugog roditelja imate slučaj da ta osoba ne želi da ispunjava svoju dužnost. Takvi roditelji, po Jasmininom mišljenju trebaju najveću pomoć i podršku s tim da ih institucije ne prepoznaju, jer kako smo već naveli, nisu definisani zakonom.

Najveći problemi single roditelja jesu ti što nisu prepoznati kao kategorija, te što nemaju adekvatnu podršku, a najveći u nizu problema predstavlja stalna  borba sa administracijom i nejasnim zakonima.

“Ni naš, a ni centri za socijalni rad u regionu, nisu uređeni, što i nije toliko do njih koliko je odgovornost na vlasti koja donosi zakone. Oni jednostavno nemaju mehanizme po kojima mogu da zaštite samohranog roditelja i dijete. Čak i kada naiđete na osobu koja želi da radi svoj posao, on/a jednostavno nema način da vama pomogne jer je zakon neuređen.“

Jasmina je, kao i svi sigle roditelji, u određenim trenucima prolazila kroz teška psihička stanja. Kaže kako je, ponovo stati na noge lahko, ali u teoriji.  Treba se posvetiti sebi. U praksi je to već teža stvar. Znala je da treba uraditi nešto za sebe, kako joj misli ne bi divljale u pogrešnom smjeru. Kaže kako je, u tom periodu pokušavala naći neki primjer kojim bi se vodila. Tražila je ispovijesti samohranih roditelja ili neki blog, međutim, nije naišla na nešto slično. Tada počinje priča zvana Hedonissima,blog koji je ustvari, odlučila da pokrene kako bi svoja iskustva podijelilasa drugima, te na taj način, možda nekome i pomogla.

 

 

Ja sam stvorila nešto što je tada meni bilo potrebno. Blog je drugačiji jer se ne bavi površinskim temama. To nisu samo slike, to je tekst u koji treba da utoneš.

Svakom podjelom djelića svog iskustva, Jasmina je nailazila na simpatije i ogromnu podršku njenih pratitelja. Počeli su joj se javljati roditelji, pa čak i djeca koja su u istoj situaciji, ili su je proživljavali ranije. Sve to u njoj budi osjećaj ponosa, kada shvati na koji način njen blog pomaže svim tim ljudima.

Jedan od njenih emotivnih tekstova, “Mama ti si moj otac“, naišao je na veliki broj reakcija, a kako je kada od svog djeteta dobijete to priznanje:

„Kao priznanje lijepo je čuti da uspijevate i u jednoj, i u drugoj ulozi. Međutim, mene je povrijedilo kada sam shvatila da moj sin od četiri godine pokušava nadoknaditi prazninu koja mu fali – sa mnom. Mimo toga što u svom životu nema oca, imamo i druge probleme i veliko mi je pitanje kako ćemo to prevazići sa godinama. Imali smo situaciju koja se desila jednom i nikada više. Leon je gledao mog oca i pitao me da li je to njegov otac. On shvata da mi nismo tipična porodica i puštam ga da posloži kockice.“

Jasmina ističe da je na prvom mjestu mentalno zdravlje roditelja i djeteta, te savjetuje potražnju psihičke pomoći, navodeći da će to biti najbolje uloženi novac. Psiholog je njoj tada objasnio da ona nije dužna da svom sinu nadoknađuje ulogu oca tako što će mu popuštati. Njena uloga je da ga odgaja, a ne da ga pretvara u razmaženo dijete. Taj dječiji psiholog je, ustvari, uputio na pravi put.

Jasmina savjetuje sve roditelje koji proživljavaju slične situacije, da se posvete sebi. Administacija, problemi sa sudovima – mogu čekati. Ukoliko niste spremni za bitku, nemojte je ni započinjati. Dajte sebi i djetetu vremena da se povežete i da stvorite vašu jednoroditeljsku porodicu. Potrebno je pravno se zaštititi i u to treba ući odmoran, jak i spreman.

Moji najčitniji tekstovi su moje zvjeri koje su me ugrizle. To su neke situacije koje su me zaboljele u tom trenutku. Ja sam ih ja pustila da sazriju neko vrijeme, sagledala iz drugog ugla i od situacija koje me bole napravila nešto produktivo.

 

 

 

 

 

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here