Mnogo puta čovjek se zamisli i upita da li će ikada pronaći nekoga ko će ga voljeti bezuslovno takvog kakav je, uz bezbroj mana isprepletenih jedna uz drugu. Moli višu silu da mu podari nešto tako sveto i zamišlja kako će sve biti poput sjaja na nebeskom svodu, besprijekorno i zadivljujuće. Čovjek tada zaboravi da je život vrlo rijetko onakav kakav bi htjeli da bude.

Dok sam sjedila sa jednom starom ženom koja je prošla mnogo toga kroz svoj život, pokušavala sam da upijem svaki djelić njene priše u svoju glavu i srce. Nadahnula me priča koju mi je sročila na ne tako dobrom bosanskom jeziku, ali ipak, ljubav koju je prosula u tu priču, gurnula je u stranu sve nedostatke u pojedinim rečenicama. Sjećam se dobro, počela je priču ovom rečenicom: „Ružo mlada, da li znaš da je u životu samo prva ljubav čista i neiskvarena, daješ je bez imalo milosti prema svojoj duši, zanemarivši ako te to i uništava, jer osjećaš da se vrijedi boriti za taj ispunjeni osjećaj u svojoj duši!“

Te riječi su me dale u razmišljanje, ali ona je nastavila dalje sa svojom pričom, pa sam se posvetila samo tom tadašnjem trenutku.

Pričala je polako, smireno. Kazala mi je kako je bila svjedok jednoj od najvećih ljubavi koju je ovaj svijet imao u svom velikom naručju.

On bosanac. Mladi dvadesetogodišnjak. Bijelac – naglasila je tu riječ kao da je to nešto bitno, ali tek kasnije sam vidjela da nekim ljudima zapravo i jeste. Ona afrikanka. Nježna medicinarka. Crnkinja. Blage naravi, iskrene duše.

Nastavila mi je sa pričom, te rekla da je on otišao u Afriku radi svog posla. Kada je stigao tamo, počeo je pomagati djeci koja su se željela školovati, a nisu imala mogućnosti. Ona ih je obilazila redovno da provjeri njihovo zdravlje. Na taj način su se i upoznali. On je pomno posmatrao njen trud koji je ulagala djeci koju i ne poznaje. I znao je. Kaže da je znao odmah da takvu osobu želiu svom životu. Prolazili su mjeseci, on je naučio malo njenog jezika, ona malo našeg, a većinom su koristili engleski. I viđali su se u tajnosti jer, nekim ljudima je bila bitna boja kože. Kao da nam duša nije svima istog kroja. Nisu im dali da budu zajedno, njegovi nisu htjeli mješanje rasa u porodici, a naravno, ni njeni roditelji.

Ali kažu da ljubav pobjeđuje i nepobjedivo. Uz mnogo muke uspjeli su da dokažu ljudima oko sebe da je boja kože, porijeklo, godine i sve ostalo, nebitno kad se duše pronađu.

Uzeli su se za četiri godine i vremenom stvorili porodicu, sina i kćerku koji su imali kožu boje badema. Na vjenčanju su bili iskombinovani i bosanski i afrički rituali, čime su svima pokazali da je sve ostalo nevažno osim njihove ljubavi.

Djeca su se razvila u veoma obrazovane i kulturne osobe,koje poštuju svoje okruženje i pomaću svima – reče mi starica.

Upitah je na kraju gdje su sada, šta se desilo sa njima, a ona se blago nasmija i reče: „On je otišao po sina, a ja sam ostala da pripremim baklavu uoči Bajrama.“

TEKST: Nermana Isaković, članica Dječijeg parlamenta

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here