Piše: Ajla Heralić

 

Pisanje je uvijek bivalo dio svega što činim. Oduvijek pišem „usput“, jer se pjesma dogodi u bilo kojem trenutku, kad nešto vidim, čujem ili osjetim. Najviše volim što pisanjem sačuvam važne trenutke, pa se kasnije prisjetim kad i gdje je nastala određena pjesma. Pisanjem opstajem i crpim snagu koja mi je potrebna da stignem gdje god poželim.

Merima Handanović je magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za b, h, s jezik i književnosti naroda BiH. Zaposlenica je Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, na poziciji PR menadžer/lektor. Njena poezija je objavljivana u međunarodnim zbornicima poezije u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, a uvrštena je i u dvije Antologije poezije Književnog kluba Sombor. Učesnica je mnogih manifestacija od kojih su značajnije: Zeničko proljeće, Šopovi dani na Plivi, Obilježavanje 101 godišnjice od smrti Muse Ćazima Ćatića. Iza sebe je ostavila divje zbirke poezije „Kihoteske“ i „Sančopanteske“. Svojom drugom zbirkom stvara poetski svijet „Sančopanteski“, koje kucaju u vremenu i time ostavlja značajan doprinos bh. književnosti.

Na pitanje o doktoratu odgovara: Treći ciklus bih voljela upisati u Sarajevu ili Zadru, ali vrijeme će pokazati šta je najbolje za mene i gdje će moj život dalje da teče. Ne volim previše da planiram, više volim da istražujem i radim, putevi se sami stvore ondje gdje ih i ne planirate. Važno je učiti, raditi i činiti dobro.

Merima želi upisati treći ciklus iz oblasti književnosti, ne zbog titula kako navodi, jer joj je jedina i najvažnija titula „biti čovjek“ koji će uvijek pružiti ruku onome koji pada, a nikad neće gurnuti nekoga u provaliju.

„Kihotekse su moj prvi glas oslobađanja i slobode življenja“

 „Kihoteske“ su prva zbirka poezije koju je Merima objavila 2017. godine, a zbog straha od kritike dugo je krila kako piše poeziju. „Kihoteske“ su podijeljene u tri ciklusa: „O jeziku bližnjeg svoga“, „Kihoteske“ i „Neslavno razumijevanje Slave Raškaj“. Prvi ciklus je ciklus posvećenih pjesama onima koje volim i onima koji su voljeli bar jednom, a drugi ciklus u sebi sadrži sva moja lutanja, fizička i duhovna. „Kihoteske“ govore o mom načinu da preživim bez zla, bez pohote i bez želje za slavom. „Neslavno razumijevanje Slave Raškaj“ se nadovezuje na drugi ciklus i progovara kroz Slavu Raškaj, fantastičnu ženu devetnaestog stoljeća, koja je bila slikarka, ali gluhonijema. Tadašnje društvo nije moglo da prihvati njen talenat, ali ni njen drugačiji način „govora“. Slava Raškaj nije ostala zapamćena kao genijalna slikarka niti se o njoj pisalo mnogo samo zato što je bila drugačija i što je bila žena.

Proces pisanja i „Sančopanteske“

Merimina ljubav i naklonost svijetu „tkanja slova“ javlja se još u djetinjstvu. Kao dijete voljela je kazati za neku riječ da je lijepa ili da to nije. Napominje kako je imala osjećaj za „melodiju riječi“ i da ju je to u mnogome odvelo putem književnosti. Još kao dijete sam voljela da posmatram nepoznate ljude i da zamišljam ko su, čime se bave, kakva im je sudbina. Kasnije sam u osnovnoj školi upoznala svoju nastavnicu koja je dopustila da u pismenim vježbama iskažem svoju maštu i riječi su potekle u rijeku. Danas tu rijeku ne mogu zaustaviti, ali baš u tome je čar. Ne znam kad mi se može desiti pjesma, ali znam da je uvijek tu.

Da biste pisali, nužno je da imate iskustvo dugogodišnjeg čitatelja i da osjećate svijet oko sebe, te da naučite gledati bez da se ograničavate u bilo čemu. Poezija pruža mogućnost da živite živote svojih lirskih subjekata i subjekti, te da kroz njih razumijevate i tumačite različite postupke. Čini mi se da se ljudi koji se bave književnošću teže usuđuju da sude ljudima, upravo iz razloga što se bave razumijevanjem.

„Kihoteske“ su mnogo fokusirane na okolinu, a „Sančopanteske“ su nekako više fokusirane na moj unutarnji svijet. U „Sančopanteskama“ je spoj sufizma, Istoka, Zapada, onog mog jučer i ovog mog danas.

Kao i „Kihoteske“ i „ Sančopanteske“ su podijeljenje u tri ciklusa: „Poetika umornog straha“, „Sančopanteske“ i „Smrtonosni regal generacije 1951“. Sličnost je što se druga knjiga stilski oslanja na prvu i u tome što sam prešla dvije trećine puta do trilogije. „Poetika vjetrenjača“ tek dolazi i time ću zaokružiti trilogiju. A, kasnije, ko zna šta nas čeka…

Pisanje kao hrabrost?

Meni predstavlja hrabrost. Mnoge stvari i osjećaji za koje znam da ne bih drugačije izgovorila su završili u pjesmama i time su čitateljima dani na uvid komadić po komadić moje duše. Kad napišete pjesmu, osjetite radost, ali i olakšanje. Kazali ste nešto što je vama važno, ostavili ste trag svog bitisanja, a nekom ste se ispovjedili – na ovakav način je to čitatelj. Shvatite da ono što ste objavili više ne pripada vama nego svakom čitatelju.

Mladi bh. pisci – put ka „tržištu“ je mukotrpan? Izdavanje vlastite knjige (ne)moguće?

Teško je. Ukoliko želite da pišete, važno je da imate posao kojim se bavite kako biste mogli sebi priuštiti da izdate knjigu. Što se mene tiče, imala sam sreće da sam u svom gradu prepoznata i da sam podržana od strane Opće biblioteke u Zenici, koja je izdavač obje moje knjige.

Često pokušam da objasnim u kakvom vremenu živimo, ali kao dijete koje je odraslo na ratnom mlijeku u prahu i koje sad ima „problema“ sa punomasnim mlijekom, teško mogu razumijeti i tumačiti nemanje duše u vremenu kad se diplome kupuju na trafikama, a ljudi imaju svoju cijenu. Pjesnikinja sam zalutala u zbilju, ne snalazim se najbolje.

Za ovoliko godina koliko imam, postigla sam dovoljno i nikad mi nije bilo lako niti sam imala priliku hoditi utrtim putevima, ali nisam sigurna da bih imala hrabrosti da u ovom sistemu rodim dijete i osudim ga na odrastanje upravo ovdje…

Volja i inspiracija?

Ljudi. Kao što mi je najvažnije da budem čovjek, tako mi je važno da budem okružena ljudima čija energija mi pomaže da opstanem i kojima dajem energiju. Da mi se u životu nisu dogodili dobri ljudi, nikada ne bih postala pjesnikinja.

Moja najveća inspiracija i najveća snaga su majka i dido, koji su utkali svoje živote u ovo što ja danas živim. Šta god da radite, važno je da imate ljude kojima se vraćate i koji vam pružaju mir. Iz pomirenosti samog sa sobom nastanu fantastične stvari.

Piše: Ajla Heralić

Prethodni članakMuzej i za prošlost i za budućnost
Naredni članak“SMIŠLJAM” ti jednu pozitivnu priču
Kristalno jasno nejasna. Na putu između prava, medija i muzike. Na jednoj strani usavršava se kroz pripravnički u svojoj struci, a na drugoj je već pet godina na radiju Active, te vodi emisiju POZITIVA i glavna je urednica portala koji trenutno čitate www.activezenica.com Između ostalog, pisala za KAR!KE, pohađala razne škole novinarstva. Kao student Pravnog fakulteta UNZE učestvovala kao takmičarka na raznim takmičenjima, od kojih kao krunu takmičenja izdvaja Svjetsko takmičenje iz "Međunarodnog krivičnog prava" u Den Haagu (Holandija) na kojem je učestvovala kao govornica. Diplomirala na istoimenom fakultetu, gdje je nastavila master studije na katedri za "Državno i međunarodno javno pravo". Vjeruje u moć muzike, dugi niz godina svirala je violončelo, a za ples smatra da vodi u drugo stanje uma. Voli ljude koji se bore i ostvaruju svoje ciljeve i ne sjede čekajući Godoa.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here