Imam 30 godina. Radim u nevladinoj organizaciji u podrumu. Kupim vodu u kante kad pada kiša. Nemam imovinu (ni pokretnu ni nepokretnu). Sudeći po trenutnoj situaciji, to se neće promjeniti vrlo moguće – nikad. Nisam kreditno spodobna. Radim u oblasti zaštite dječijih prava. Više od 5 godina. Radim sa najmlađim, ali najvećim borcima za ljudska prava. Radim sa najmlađim i najpoštenijim parlamentarcima. Sa onima koji svaki dan daju sebe kako bi napravili promjene.

Oni idu na proteste da podrže obespravljene radnike. Samo zato što znaju i što umiju da suosjećaju s njima. Zato što su već sada, tako mladi, tako veliki ljudi. Oni ti džentlmenski pruže ruku kada skačeš između vagona iako tamo na ulazu piše “Zabranjeno prelaziti prugu”. Oni te poštuju, a ti sa njima moraš barem malo da podjetinjiš. Oni imaju svoje mjesto koje zovu drugim domom, a jedni druge – drugom porodicom. Neki od njih žive u Vranduku i kuhaju kafe na tvrđavi preko ljeta. U isto to vrijeme, ti isti mijenjanju svoje porodice, svoje zajednice. Oni dobijaju zahvalnice od ministrice za ljudska prava u Parlamentu BiH. Pričaju sa ministrima i smiju i znaju i ponosno to rade. Bore i ustraju. U tom istom Parlamentu, oni pjevaju. Moja zvijezda pjeva “Bolji život”. Ilma i ja plačemo. Plaču i drugi.

Mnogi od njih su odrasli tu, sa nama. Došli kao osnovnoškolci, a sada su već mladići i djevojčurci. Oni u nama vide svoje uzore, a mi u njima naš ponos. Vjerovatno neće nikada dobiti dječiju nagradu za mir, jer neki tamo daleko, neće njih ocijeniti kao dovoljno dobre. Ne moraju. Znamo mi i mogu znati samo oni koji znaju razumijeti druge, drugačije. Znamo samo mi unutar sebe koliko smo bogati jedni zbog drugih. Kako ne postoji ni pokretna ni nepokretna imovina, a ni kreditna sposobnost da to zamijeni.

Imamo 30 godina. Želim da se zahvalim svojim najmlađim prijateljima za svu ljubav i energiju koju daju za pravu ideju. 

Piše: Ira Raković

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here