Kažu, na sve se živ čovjek navikne. 20.3.2018.god. plato iza Arene. Probijao sam se kroz gomilu stranaca da bih došao do društva sa kojim sam u busu. Tako poznata lica a opet ne znam šta se krije ispod. Bio sam i psihički i fizički spreman na putovanje koje traje više od 20 sati. Čiste glave i savjesti sam krenuo tog jutra od kuće. Svakim mojim korakom otkako sam izašao iz auta, dok sam koračao prema busu,  moje se uzbuđenje povećavalo. Prvenstveno, jer je to prvo duže putovanje bez roditelja. A onda, što mi se pružila prilika da upoznam neke nove ličnosti, nove individue. Svakom rječju, mami je glas sve više podrhtavao, a razlog sam saznao tek kada sam se vratio kući. Taj dan, u potpunosti sam saznao što znači voljeti mamu. Tog dana, ta najvažnija osoba u mom životu je dobila još više na vrijednosti. Tog dana, ja sam postao JA. Kroz narednih 20+ sati sam se zbližio sa svima maksimalno.

Kroz narednih 20+ sati sam obarao barijere i predrasude koje sam imao za određene ljude. Pa, drago mi je da su danas te barijere srušene. Ti stranci poslije 20+ sati su nam postali poznanici, ili čak neka vrsta prijatelja. U tih 20+ sati sam spavao, kada se sve sabere, pa nekih sat i pol. Ko bi rekao, da ću sa tim strancima pričati o onome što me najviše tišti, a tako i oni sa mnom. Mnogo puta prije putovanja sam čuo pitanja: „A hoće li samo muslimani biti?“ „A države, ‘oće li samo Bosna biti tu?“ Neka bezvezna pitanja zar ne? Ali, to je sve na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Sutra, za 5 ili 10 godina, bit će mi drago jer nismo samo mi bili tu.

Bit će mi drago jer sam upoznao moju Ksenči, Sandru, Jecu i Teodoru, Milu, Veljka, Coneta, malog Španca, Konstantina, Andreu i mnoge druge. A danas, drago mi je jer sam upao u društvo gdje se vjere razlikuju, gdje se nacionalnosti razlikuju ali nijedno nas ne sprečava da imamo dobro prijateljstvo i dobru zabavu. Drago mi je što sam suprotno dokazao ljudima koji su bili protiv mog putovanja u Švicarsku, jer pobogu, mama mi je pokrivena, gdje ću se ja družiti sa drugom vjerom. Bože sačuvaj! Nema mjesta depresiji u Pestalozziju, nema mjesta za tugu a ni za brigu.

Desilo se nekoliko puta da su neki od mojih prijatelja plakali, ali to smo sve zajedno prebrodili. Zamislite sad vi, soba 3×3. a nas 9 se skupi u sobu i tako smo provodili vrijeme prije spavanja. Tim razgovorom bismo obrisali sve brige i crne misli koje su nam se motale po glavi tog dana, i onako „čisti“ bismo išli na spavanje. Sutradan bismo čuli sa sprata ispod ili iznad: „Dobro jutro“ sa velikim osmijehom na licu. I zbog toga, bio sam ponosan na sebe jer sam nekoliko osoba pomogao da prebrode te teške trenutke a oni su se zahvaljivali svojim osmijehom. Ja koliko god se pokušavao zahvaliti njima na ovako prelijepom iskustvu, nikad ne bih se mogao dovoljno zahvaliti. Švicarska me promijenila, na bolje. Spoznao sam sebe, a šta je bolje od toga. Ljude za koje sam tada mislio da ih poznajem, tada sam ih bolje upoznao. Dal’ to bilo kroz suze, neke postupke ili nešto tako, nije bitno.

Sada, šest mjeseci poslije Švice, sa slegnutim utiscima, jedino što mogu reći jeste hvala. Hvala prvenstveno Dječijem parlamentu jer su nam omogućili ovo putovanje. Mojim roditeljima, koji su mi dali novac za ovo putovanje jer bez novca nigdje ne bih stigao. Heni, Hani, Kseniji, Marinu, Ilmi, Jasmini, Harisi, Denijalu,  Sandri,Teodori, Emi, Emiri, Jeci, Andrei, Omaru, Đorđu, Matei,  Belminu, Almedini, Kerimu, Iri, Aldinu, Profi, Ernadu, Sarah, svima iz Hotela „Promaha“, Adni, Nejri, Ajli, Ivoni i svima koje vjera niti nacionalnost nisu sprečavale da sklope prijateljstva. Svima koji su na jedinstven način obilježili ovo putovanje, a nisam ih izdvojio. Vjerujte, svi koji čitate, a dio ste ekipe iz Švicarske, svi ste posebni na svoj način i svi ste mi dragi. Hvala Vam još jednom!

 

 

Tekst: Imran Telalović (časopis “Smišljam”, oktobar 2018.)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here