Jedan dječak od tek napunjenih 10 godina, vedrih crnih očiju i širokog osmijeha svoje dane provodi radeći. Čuva ovce po cijele dane. Njegove male noge pređu više od hiljadu kilometara. On ima tek napunjenih 10 godina. Ne igra se, osim ganjajući svoje ovce. Ne ide u školu, jer ako moraš da jedeš, moraš i da radiš. Tamo daleko jedan dječak ne proživljava svoje djetinjstvo onako kako bi trebao. Njegovo djetinjstvo je ukradeno. Ali ipak on je sretan. Sretan, jer ne zna za bolje. Njegova sreća su njegove ovce i čisto plavo nebo. Želim da vrištim, a Vi?

 

Osjetim nemoć. Osjetim stid, jer tamo nekom dječaku je ukradeno djetinjstvo. I niko ne odgovara za to. Niko ni ne pomisli koliko samo postoji ukradenih djetinjstava u našoj zemlji. Nigdje ne postoje optužnice, nigdje ne postoje krivci, nigdje ne postoje dokazi. Postoje samo djeca koja brzo ostare, a ne odrastu. Postoje samo djeca koja svoj cijeli život provedu sa prazninom u grudima, i nikada i ničim je ne mogu ispuniti.

I upravo zbog toga ja vrištim. Vrištim na nepravdu. Psujem je, proklinjem je i prezirem je. A zajedno s njom i ovu državu u kojoj sam rođena, u kojoj djeca moraju da rade kako bi mogli da jedu. Ovu državu u kojoj se djeca jedino bore za drugu djecu i traže krivce za njihova ukradena djetinjstva. Muka mi je i plakala bih danima. Ali nemam vremena za to, čeka me jutro i još jedan dan u kojem ću se ja, jedno dijete, boriti za drugu djecu. Boriti se za njihova djetinjstva.

Zaplačete li vi kada čujete ovakve priče, poželite li vrištati, mijenjati svijet, boriti se za djecu, boriti se protiv ovog sistema?

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here