Muzika iz daljine dopire do mene i poneki vrisak uzbuđenja, dok se kroz krošnje vide pokreti lampica. Lunapark – mašine koje ljeti dolaze u moj grad i u djeci bude najveću radost. Međutim, nisu samo djeca čiji se smijeh čuje među zvukovima sirena koje označavaju početak vožnji, DJ-a koji čas pušta techno, čas neki domaći mix, dok ponekad progovori neku nerazumljivu riječ da začini svoju ulogu DJ-a. Moji sugrađani dolaze prvenstveno da usreće svoju djecu, ali im nije strana vožnja neke od postavljenih mašina za širenje sreće. Potkrade im se pokoji čežnjivi pogled i usne im se šire u osmijeh dok se sjećaju kako su oni bili u tom autiću ili voziću i smijali se sa svojim drugarima. Ima i onih što se se vožnjom prisjete kako je baš taj ringišpil bio njihovo najuzbudljivije iskustvo. To je bio njihov Gardaland. Ni Amerika ni Njemačka nije imala niti će imati takav lunapark, jer nigdje nije njihovo djetinjstvo nego ovdje. Stojim u centru dešavanja, pored mene dječak koji bira da li će na vozić ili ipak aviončić, dvije djevojčice koje su osvojile plišanog medu na štandu i čovjek od 35 godina koji se iskreno smije što se sudara u autićima. Njegovo lice otkriva sreću, iako je on možda nije svjestan. On sada nema te godine, on je malo dijete koje uživa bez ijedne brige. Iste je dobi kao i njegov sin koji je u drugom autiću. Razmjenjuju radost i oduševljenje. Igra se završava, ali oni imaju još jedan žeton. Kada bi barem imali bezbroj žetona i stalno živjeli život u lunaparku. Vrijeme leti, a mi ipak možemo birati da ostanemo djeca, u lunaparku ili izvan njega.

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here