Gledam ih kako piju kafu i smiju se. Danas im je godišnjica braka. Punih 27 godina.            27 godina u dobru i zlu. Zajedno, rame uz rame, punih 27 godina koračaju kroz život. Zajedno se smiju, plaču, ljute, bore, brinu. Poput jedne osobe. Tako to i ide u ljubavi, nakon nekog vremena srasteš u voljenu osobu i postanete jedno. Tako su i oni. Moji divni snažni roditelji. I sad dok ih gledam srce mi je puno topline, nekakve sjete i beskrajne zahvalnosti.

Zbog njih sam upravo sve ovo. Zbog njih stojim na ovo mjestu gdje sam sada. I jedino njima dugujem. Dugujem im sve. Oni su ti koji su u mene utisnuli ljubav, dobrotu, pravednost i nadu. Oni su ti zbog kojih ja slobodno koračam putem svog života. Koračam bez straha jer znam, oni su tu. Tu iza mene. Čuvaju mi leđa. Moja najveća podrška.

Posmatram ih i vidim tragove na njihovim licima. Tragove života. Sve te silne borbe, silne brige i obaveze. Sve to stoji tu na njihovim licima. Bože, koliko samo snage roditelji imaju u sebi. Sa svakim atomom svoga tijela idu naprijed, bore se i kidaju sebe.

Rade po 10 sati na dan. Noge više ne osjećaju. Niti ruke. Ali duša. Duša kuca uvijek istim jakim tempom i upravo ona im ne da da pokleknu. I sve to da svojoj djeci pruže sve. Da njihova djeca mogu biti bezbrižna, da mogu leći na spavanje s osmijehom i ustati s još većim. Žele da vole život, ne dopuštaju da osjete njegov gorak okus. Zato se lome svakodnevno. Upravo taj život ih slomi.

Kako je nama djeci njihovo sve ponekad malo i nedovoljno. Pri samoj pomisli na situacije kad sam se ponašala kao nezrelo derište srce me zaboli, stid me uhvati i disanje oteža. Ali oni bez obzira na to daju nam i više od tog svega. Moji snažni roditelji.

Moja definicija ljubavi, upornosti, želje i truda su upravo oni. Moji roditelji. Oni kojima nije teško buditi se ranom zorom. Ići raditi kod privatnika, trpjeti sve i svašta. Slomiti se i dati svoje zadnje atome snage. Ali opet doći kući nasmijani i sretni, spremni čuti moje besmislene probleme i brige. Slušati tako pažljivo i savjetovati tako divno. A grliti najjače na svijetu. Oni su ti koji daju i kada nemaju. Oni koji  zaboravljaju na sebe i svoje potrebe kako bi mogli meni priuštiti da slijedim svoje snove i ambicije. Najnesebičniji ljudi su upravo roditelji. Moji roditelji.

Gledam ih u tom stanju sreće i u sebi se molim Bogu da mi ih čuva što duže. Da uvijek budu tu. Kraj mene. Da uvijek kad zapnem na svom putu i poželim se vratiti, oni budu tu i budu moj vjetar u leđa. Molim se da mi ih nikad ne oduzme. Bez njih život bi postao gorak i ja ga ne bih više voljela. Jer oni, oni su moj život. A ja ne želim da svoj život izgubim.

Moji heroji nemaju krila. Niti plaštove. Moji heroji imaju dušu koja voli i kada nema snage za to. Moji heroji se smiju i kada im se plače. Grle kao da sutra ne postoji. Brinu i bdiju i kada nema potreba za tim. Moji heroji se bore protiv svih neprijatelja, onih stvarnih i realnih. Moji heroji nikada ne odustaju i uvijek su tu. Moji heroji su moji roditelji. Moji divni snažni roditelji. I upravo oni će to uvijek i biti. Do kraja beskraja.

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here