Svako od nas, u dubini svoje duše, krije neki krik. Krije nešto što ga muči, tišti ili pak čini sretnim. Svako od nas, na neki način, krije pravog sebe od ostalog svijeta, iz straha od okrutnosti ili od neprihvaćanja od strane drugih.  Svi se borimo sa svojim vjetrenjačama i sa svojim krikovima. Ali uvijek postoji način da se izborimo, da pustimo naš krik da nas svi čuju i da olakšamo našu dušu. A dragi naši aktivci, da li postoji ljepši i snažniji način da pustimo naš krik, nego putem poezije?

Amra Huseinović je jedna mlada, nježna duša koja svoj krik pušta upravo kroz svoju poeziju, kroz pisanu riječ. Amra pohađa Prvu gimnaziju u Zenici, vrijedno radi i uči. Trudi se ostaviti pečat u ovom svijetu crno bijelih boja. I moram vam priznati da joj uspješno ide, svojom dobrotom i suosjećajnošću svaki dan ovo sivilo boji svjetlim bojama. Dok sa svojom pisanom rječju oduševljava, čini da se bude osjećaji, mirisi sjećanja i ljubavi, da se koža ježi na svaki stih i da i naša duša pusti svoj krik.

Za mene se poezija, definitivno, može definisati kao krik. Ja to, zapravo, vidim na dva načina: krik je, naravno, za one koji koriste poeziju kao način da izraze svoje emocije i patnje koje ne mogu da podijele sa ljudima na neki uobičajan način, te ih tako upakuju u nekoliko stihova i rješavaju se tereta svojih muka. Ali isto tako, poezija je naša mogućnost da podignemo svoj glas, kažemo svoje mišljenje i iznesemo stavove. U poeziju stane sve ono što jesmo i što je u nama – kaže Amra

Poezija smo mi, naše ogoljene duše i emocije pretočene na papir u najljepše stihove koje smo u tom trenu znali sročiti. Poezija čini da se slomimo, ali onda nas sastavi i učini jačima nego ikada. Poezijom postajemo svjesniji svoga bića i njegovih borbi samih sa sobom.

Amra kaže da je njoj poezija način da iznese svoje emocije, ogoli svoju dušu i prenese je na bijeli papir i oboji ga spektrom svojih osjećaja i misli. Kaže da se poezijom povezuje sa ostalim osobama, koje sebe mogu pronaći u njenim stihovima. I doista, ima li ljepše poveznice od umjetnosti?!

Vjerujem da svi stvaraju i pronalaze inspiraciju na svoj način. Također, sam mišljenja da se inspiracija može pronaći u svemu, na ulici, u školi, kada smo sa porodicom, društvom, općenito sa nekim koga volimo, ali sa druge strane i u nekim bolnim i teškim situacijama s kojim se svi mi ponekad suočavamo. Ja lično posmatram situacije i osobe kroz emocije, a ne kroz događaje, bar kada pišem i to mi olakšava sam proces. Tako da, vjerujem da bilo šta što u nama izazove neka osjećanja, pozitivna ili negativna, služi kao podloga za gradnju nekog teksta ili pjesme.

Doista je inspiracija svuda oko nas, u drugim ljudima, momentima, mirisima, ali i u nama samima, u našim komorama i pretkomorama želja, snova, ambicija i ljubavi. Amra svakodnevno pronalazi inspiraciju u svijetu oko nje, i u svom mikro svijetu i stvara čudesne kombinacije slova i riječi, koje učine da je sve lakše i bolje.

Nisi ti za ovaj ovdje svijet,

djevojko kojoj je crveni karmin

sveta himna.

o tuđim životima.

Nisi za prazne razgovore

niti za opijanje po

noćnim klubovima.

Tvoj biserni um

stvoren je da

luta muzejima

i divi se ljepoti na platnu

iako si ti beskonačno ljepša

od bilo koje Da Vincijeve

Mona Lise.

Ti si

divlji stvore

nadrealizam,

nezamisliv skup atoma;

na prvi pogled savršen sklad

a zapravo

Munchov krik. -Parižanka koja nije iz Pariza

Amrina poezija je besprijekorna i čista, nevina i s primjesama ljubavi i ohrabrenja, baš kao i ona. Na pitanje, da li ona piše samo kada je tužna, kaže da sve zavisi od datog trenutka. Dodaje da, kada je čovjek sretan želi da živi u tom momentu sreće, te da onda nema potrebe da prenošenjem tih emocija na papir, već samo želi da uživa u njima dok traju. Dok, negativne i teške stvari lakše pretvaramo u umjetnost, jer se s njima teže nosimo.

Poezija je često teška i tamna. A sa takvom se sigurno najviše i susrećemo, onom koja je ispunjena nostalgijom, čeznjom, bolom, te razočaranjem. Međutim, ona ne mora striktno da bude takva. U moru tog sivila koje čitam, uvijek naiđem na neki tračak sunca, neku pjesmu koja zrači, takoreći, lijepom pozitivnom energijom. I mislim da ne postoji neki okvir kakvo pisanje treba da bude. Zar naša duša treba da odgovara određenim normama? Moja poezija je definitivno miks svega: tuga, nostalgija, ljubav, sreća i jos mnogo toga. Ona je odraz onoga što u tom trenutku osjećam, isprovocirano ili ličnim doživljajima ili djelima nekih umjetnika na koja nailazim. Svaka pjesma ima drugačiji motiv, inspiraciju i emociju tako da ne ograničavam sebe u smislu pisanja.

Dragi moji aktivci, željela sam vam približiti stvaralaštvo i krik jedne mlade duše. Te se nadam da sam u tome i uspjela, te vas kroz Amrinu priču i poeziju navela da se udubite u istu. Pišite, čitajte, stvarajte i radite sve ono što vaša duša želi, te naravno podržavajte mlade pisce i njihove krikove!

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here