Ne volim javni gradski prevoz. Kod nas u Zenici, sve gradske relacije završavaju svoj krug na stanici u Babinoj Rijeci, tako da me dodatno rastuži kad čujem “Jel ovaj do bolnice”. Svaki dan, u toku jedne vožnje, bar na dvije stanice uđe osoba koja vozaču postavlja ovo pitanje, vadeći 1 marku i držeći u drugoj ruci gomilu papira.

Autobusi su puni ljudi različitih profila. Neki su ljudi iz naroda, koji se raspričaju i razmjene poneku riječ sa svakim. Neki su oni upečeni ljudi kojima se, čini mi se gadi dodirnuti bilo šta, a kamo li sjesti na sjedište pored drugog čovjeka. Hej zamisli, čovjeka.

Nije mi vala prijatno ni zbog mirisa. Uvijek se tu izmiješa miris ćevapa, nekih jakih parfema ili “mirisa” zbog kojih se pitam da li neki ljudi znaju bar za sapun. Šta bi’- gradski prevoz. 

Što je najgore, on sad nije ni tema… 

Poenta bi bila da svakakvih ljudi i stotine sudbina pokupe autobusi. I stotine ispričanih priča na kratkim relacijama. Švašta čuješ i što čovjek ne bi – čuje. 

Prije dvije godine sam stajala i načula razgovor dvije mlade osobe: “Šta ću, upisao sam njemački, pa sad učim. Dobro je to, sad je najbitnije njemački znat. Gdje ti ideš na kurs?”  I tako i on i ona, sa svojih 20 i kusur godina, razgovaraju na svom jeziku o nekom drugom jeziku koji oboje uče da bi otišli. 

Sretoh nakon toga i prijateljicu iz medicinske. Veli umorna, s pripravničkog ide na kurs njemačkog – B1. I sad je često viđam. Uskoro završava. Dakle, sve je bliže Njemačkoj. 

Najviše drugarica/ drugova iz osnovne škole sad viđam u prolazu, na autobuskim stanicama. Meni se ne čini da smo tako davno  školske pauze provodili u dvorištu škole, valjali gluposti i onih 5 minuta prije časa Geografije provodili tražeći zemlje na karti. Tad nismo razmišljali o tome da će(mo) se raspodijeliti po tim zemljama. Jedna od njih, sjećam se, uzorna učenica. Sretoh je neki dan kaže ode u Njemačku, sestra joj otišla, brat već odavno tamo. Kontam se, kad ste svi otišli. Prebrzi su vam ti vozovi za vani.

S njom sam direktno ušla u razgovor, ali me nekako dodatno zabole one priče koje načujem. Dok sjedim, dok ne znam ko iza mene priča. A onda skapiram da priča djevojčica od 17. Da je dala skoro 2000 KM, ali da se isplati. Jer, nema ovdje ništa. Kaže neće upisivati fax, bolje da joj u Njemačkoj ide staž. Žena do nje kaže pametno. „I moja će, ona je starija, idu joj godine. Djecu nek ostavi meni pa kad se snađe, nek i njih odvede.“ I vozač, tu i tamo, kaže aplicirao u Sloveniji u dvije firme, pa ako Bog da, biće šta će biti. Bolji su uslovi uglavnom. Za 5 godina će veli ostvariti sve što ovdje nije za 20.

I tako, svaki dan načuješ. Otišao ovaj, otišao onaj. Već dugo je tamo, snašao se. Upisat ću medicinsku odoh u Njemačku. Čekam papire, valjda će sve biti kako treba. I tako me dan prođe u tome kako mi generacija odlazi, uči njemački, više ne govore Ćao, ćao nego Auf Wiedersehen!

Sve je više onih kojih znam da odlaze i sve je više onih koji planiraju otići. Ne osuđujem. Dosad sam i izbjegavala ovu temu iz jednog prostog razloga što ne znam šta nosi sutra. Znam samo da mi nije svejedno. Dok slušate kako mladi uče njemački i odoše pitate se s kim će vaše dijete sutra sjediti u školskim klupama i učiti čitati, možda b/h/s za promjenu. 

Ne znam šta nosi sutra ni šta je odnijelo jučer, ne znam ni kako ljudi lako ostavljaju sve što imaju i odlaze tamo negdje gdje počinju od 0. Nije ni njima svejedno. 

Okej, tamo negdje vam je i na samom startu bolje – reći će. Je li vam stvarno toliko dobro da koliko koristite svaku priliku da dođete ovamo? Ovdje smo razočarani, ne vidimo perspektivu, pakujemo kofere i odlazimo. I u tih nekoliko torbi/kofera stane većinom odjeća. Mimo njih ostavljaš sve ostalo, jer ideš da pokupiš bolje.

Toliko je odlazak ušao u srž, da se podrazumijeva da ćeš jednog dana otići. Ili zašto već nisi otišao? Vrijeme je vala. Ako nisi već onda svakog trenutka trebaš nešto poduzeti. Shvatam koliko je razočarenja razmnožilo ovdje. Težinu situacije shvatam i kad majke govore svojoj djeci da odu. I moja je meni rekla. 

U djetinjstvu sam mislila da odlazak u neku drugu državu podrazumijeva odlazak na odmor, čisto turistički. Kao odeš, vidiš koliko je svijet oko tebe lijep i vratiš se tamo gdje je tvoje. Sad mi je jezivo da se u Bosnu i Hercegovinu  dolazi turistički. 

Bojim se da ću i ja kao i većina jednog dana morati da odem. Tamo negdje gdje nije moje i gdje niko nije moj. Tamo gdje ću morati učiti kuda da hodam jer to nisu ulice na kojim sam prohodala. Sve to mi izgleda kao dizanje ruku od svega što godinama gradimo. Velika mi je nekako kamata, da zamijenim sve nematerijalno što sam imala i imam ovdje, za ono što mi nude tamo. Bojim se i što sestra hoće da mi upiše medicinsku, nekako znam šta slijedi poslije toga.

Osuđeni smo možda da živimo ovdje, ali zasad stvarno ne planiram da idem bilo gdje drugo. U međuvremenu, biću sa ljudima koji misle kao i ja, jer sam se uvjerila da ih ima. Možda načujem još neku priču iz autobusa o ljudima koji odlaze. I molim se da me jedno jutro, potpuno neočekivano, neće probuditi vijesti da je to neko meni blizak. I da ću imati s nekim da ostanem.

Izvor fotografije: tumblr.com

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here