Danas sam iz škole prolazila glavnom džadom. I žurila sam, kao i uvijek. Kao i svi ljudi današnjice. Žurila da dodirnem nebo i obavim sve nebitne stvari koje sam si zadala. I u toj žurbi sam prošla pored starijeg čike koji je u svojim drhtavim rukama držao buketiće jorgovana i svojim drhtavim glasom govorio da su marka. Prošla sam pored njega, kao i mnogo drugih ljudi. Nisam zastala i nisam kupila jorgovane. A samo su bili marka. Jer, pobogu, žurila sam. I negdje sam u podsvijesti sebi rekla, kad se budem vraćala kupiti ću ih. I tako sam svoju savjest smirila. I žurno sam otišla obaviti nebitne stvari na nebitnim mjestima. Vratila sam se, u želji da kupim onaj jedan buketić jorgovana, u želji da svoju zadnju marku dam tom starom čiki sa drhtavim rukama i drhtavim glasom. Ali čike i jorgovana više nije bilo tu. I tad sam zastala. Nisam više imala želje da žurim, niti mi je više išta bilo važno. U tom trenutku sam pomislila koliko tužnih sudbina ima na ovom svijetu. Koliko ljudi samo treba pomoć drugih, koliko su usamljeni i slabi.

Zastanimo, ne žurimo, gledajmo i osluškujmo. Izdvojimo prokletu marku i kupimo taj buketić jorgovana i nacrtajmo tom čiki osmijeh na lice. Ja sam danas žurila i nisam popravila ničiju tužnu sudbinu. Nisam nikome nacrtala osmijeh na licu. Ali ću sutra zastati i skupiti snage i nekome pomoći. Jer toliko tužnih sudbina i toliko tužnih ljudi ima koji prolaze pored vas i bore sa svojim vjetrenjačama. Budite njihovo sunce i obasjajte ih!I

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here