Ne, ti nisi sav moj bol. Ja sam sebi sav bol koji imam. Ja sam ta koja sebi stvorim patnju, stres, suze u očima, pritisak u prsima. I ne, nisu drugi ljudi oni koji u meni to bude. To sam ja i moje nevino srce koje ovom svijetu želi pružiti najbolje od sebe čak i kada on zadaje udarce. Bez obzira koliko ti udarci boljeli. Sve do jednog trena. Do trenutka kada me ovaj svijet ne baci na pod i pokaže mi koliko okrutan može biti.

 

Kroz život idemo žurno, tražeći svoje mjesto, ostvarujući svoje ambicije, ne osvrćući se na druge i gazeći sve koji nam se nađu na putu, pa čak i  one koji nam u nekom trenutku pomognu. Više nam ne trebaju. Više nemamo koristi od njih. Lažni osmijesi, pa sva ta silna pretvaranja, isforsirana prijateljstva, ogromna primitivnosti. Cijeli svijet crno bijeli. Ljudi bez boja ponosni svojom sebičnošću i licemjerstvom. Važno je doći do svog cilja. Put i nije važan, a kamoli ljudi na njemu.

Gađenje. Sram i stid. Poniženost. Bijes. Konstantna sjeta. Razočarenje. Ponovo bijes.

Sve to osjećam prema ovom svijetu, prema ljudima u njemu. Kao da ne vrijedi boriti se s vjetrenjačama. Ponekad osjećam da je moje nevino i neiskvareno srce nije dovoljno jako da preživi u ovom svijetu pogrešnih vrijednosti. Poželim da sam drugačija. Da ne mislim, ne osjećam, da me ne boli tuđa tuga, da ne vrištim na nepravdu i da ne pokušavam  mijenjati onaj svijet. Jer ovaj svijet je tvrdoglav u zadavanju udaraca mome srcu i srcima svih koji misle i  žele isto. Žele sreću, žele mir, pravednost i istinu, normalan sistem, sretnu i situ djecu, zdravo okruženje za sve nas i prave vrijednosti koje su davno izgubljene.

Ali jednostavno ne ide. Kad god poželim da odustanem, da prestanem sa prkošenjem današnjici, to se ne dogodi. Jer to nije u mojoj mladalačkoj krvi koja je željna dobrih stvari, izazova i novih avantura.

I upravo zbog toga ja ću oduvijek biti sama svoj bol.

“I  čime od svijeta da se braniš, kao ruža sa dva smiješna trna..”

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here