Ja biram knjige umjesto virtuelnog svijeta

 

Koliko smo puta došli kući, sa posla, iz škole, umorni sa treninga? Refleksivno i bez razmišljanja „odletili smo“ do daljinskog upravljača i prebacili na naš omiljeni program. Ako TV nije bio naš prvi izbor, onda defintivno jeste mobilni telefon ili laptop sa već spremljenom trenutno gledanom serijom na njemu. Provedemo sate i sate, bez vremenskog ograničenja, prelazeći sa programa na program, listajući slike i čitajući, po svemu sudeći, komentare na istim napisane od strane nama nebitnih ljudi, ili pak, umjesto jedne epizode serije ili jednog dijela epizode, završimo sa pregledanom čitavom sezonom.

Nažalost, svima su nam već opasno dobro poznate ove situacije iz svakodnevnog života, kojim više ne upravljamo mi, već virtuelna stvarnost. Nakon samo decenije moga života, shvatila sam da, ova svakodnevnica, za koju u toj minuti smatram opuštajućom, već sljedeće postane upravo razlog enormnog umora, dosade i manjka kreativnosti. Trebala mi je promjena, i dobila sam je. To je značilo presijeći vrpcu koja me do toga dana, održavala živom, jer sam samo tako i znala živjeti. Značilo je lutanje praznim hodnicima danima, u kojim za mene više nije bilo osjećaja pripadnosti. Nije bilo lako pobjeći od svega što sam smatrala bitnim, niti ne znati šta dalje. Tražila sam pojas sa spašavanje, i našla sam ga. Našla sam ga u nečemu što je,  kako za moju generaciju, tako i za one mlađe i starije, bila misaona imenica. Našla sam ga na izblijedjelim stranicama knjiga, zapečaćenim pohabanim koricama i obilježenim naslovima za koje nisam imala šansu čuti okružena samo Instagram stranicama iza kojih sam se sakrivala. Pročitane knjige su mi osvijetlile novi put i utisnule svaki korak i pokret. Sa svakom sljedećom stranicom znala sam da sam sposobnija za ono što mi je prije bilo ograničeno primitivnim razmišljanjem, u narednim raspravama nisam se osjećala podređeno, jer sam bila bogatija svakom pročitanom riječi, pa sam imala drukčija mišljenja i stavove i stvorila sam empatiju u sebi za koju sam prije bila apsolutno nesposobna jer me virtuelni svijet učio da niko drugi nije bitan sem mene i da su svi krivi za svoju nesreću. Čitanje je bila prekretnica za sve ono što sam mogla da želim u životu sa svojih petnaest godina, i više. Kada mi je sve preko glave, i željela bih koristiti nečiju glavu kao kuglu u bilijaru, i jako je udariti i odbiti što dalje od sebe, više ne slušam muziku, niti izlazim šetati kada mi je najmanje do toga, zamijenila sam sve to dobrom knjigom. Ona je postala moj antistres i antidepresiv u bilo kojoj situaciji i pokazala se puno učinkovitija od besmislenih sati šetanja i slušanja muzike. Knjiga pod rukom bilo gdje da idem, u školu, večernji izlazak ili na izlet, vrlo me brzo nepotrebno i netačno obilježila kao nedruštvenu i dosadnu. Bila sam sve suprotno od toga. Čitanje me učinilo otvorenijom za razgovor o bilo čemu, bilo kad i sa bilo kim. Postala sam socijalnija jer mi je bilo lakše shvatati da postoji više strana priče i da je sve relativno i nikada ništa crno-bijelo. Mislim da roditeljima širom svijeta, tako i mojim, nikada nije bilo teže biti roditelj, nego u svijetu gdje su ideali ljepote plastične djevojke, bolje nazvane nerealne lutke, kada će se njihovo dijete prije otvoriti i ispričati svoje probleme potpunom strancu sa druge strane ekrana, nego njima. Knjige su se i tu dokazale kao magični lijek, u njima sam saznala da kako svaka akcija ima reakciju, tako i svaki problem ima rješenje. Tako sam uvidjela istinu da te barbike postaju niko i ništa bez savršeno urađene šminke i modnih kreatora čije su dizajne plaćene nositi one, sve dok ne naiđe neka ljepša. Shvatila sam da imam poentu u životu i da to nije biti zaglupljena tuđim mišljenjima i raditi kako mi je naloženo, već da mogu biti ko god želim, kad god želim i reći to naglas bez straha kako će se to nekome svidjeti. Baš kao što sam se redovno trudila održavati tijelo u najboljem izdanju, sa čitanjem sam obnovila i svoj um. U mogućnosti sam dati brži i sadržaniji odgovor nego prije i raspraviti za ono što ne smatram ispravnim.

Današnjica mlade ljude uči da odrastu u one koji smatraju da je čitanje knjiga hobi introverta i slabih ličnosti. Činjenice dokazuju upravo suprotno. Sada, baš onako kako sam ja, samo jedna obična djevojčica,  učinila sve što je u mojoj mogućnosti da vam svima dokažem koliko smo unazadovali zadnjih godina zbog pogrešnih prioriteta, učinite isto i vi, i okrenite kako sebi, tako i potpunom neznancu, novu stranicu života, ispunjenu čitanjem i boljim iskustvima.

 

Selma Akvić     OŠ „Meša Selimović“    IX2

Zenica

2.10.2019.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here