Šutke sam pogledom prelazio kroz njenu kosu preko lijepo oblikovanih obrva, nosa i usana, dugih trepavica i okeana u očima. Grudi su joj se dizale u ritmu njenog dubokog disanja. U nosnicama sam osjetio dobro poznati parfem pomiješanim sa dimom moje cigare. U zagrljaju je uplovila u silne galaksije koje žive u meni, te se nije željela vratiti u realnost. Za nju realnost je bila kao ubistvo, samoubilačka misija. Za sve njene ubijene snove i planove, sva ubijena maštanja zaslužna je, nama tako poznata, realnost. Pogled je lutao dubinama mojih smeđih očiju, izgubljen. Sekunda za sekundom je tekla, pješčani sat je tekao. Pričala je. Ona je bila izvor, riječi su bile voda. Kroz okeane pokazala mi je kako je sve te događaja doživjela, bolje rečeno.,. preživjela. Bila je borac, ta mala. Također je i tada bila u borbi. Sa svakodnevnicom, sa okolinom, sa vlastitim demonima… Ali izlazi kao pobjednik. Ne plaši se naredne bitke, navikla je. Zbog tog’ mi je bila draga, zbog tog’ sam ju volio. Svim srcem. Nije se bojala tako opasne realnosti, dok smo svi ostali strijepili pod njenim uticajem. Ona je bila drugačija, ponosna, prkosna, a opet.. onako sitna. Mali borac velikog srca.

 

 

Tekst: Imran Telalović

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here