“Ne dam te deda nikome. Volim svog dedu. Ne dam ga nikome, nikome, nikome!”, govorila je djevojčica koja je sa svojim djedom koračala iza mene. Začudile su me njezine riječi, koje je izgovorila sa svojim tankim, umiljatim glasićem. Okrenula sam se prema njima i stala. Pogledala sam u djevojčicu. Imala je sigurno manje od 6 godina, predivno obučena u plavu haljinicu sa detaljima cvjetića raznih boja. Kosa joj je bila kratka i jako tamna.

Posljednje zrake sunca tog dana su joj padale na kosu koju su na nekim mjestima činile blago svjetlijom, i na lice koje su te zrake sunca lagano milovale. Bila je to jedna jako vesela djevojčica. Čvrsto je držala svog djeda za ruku sa ogromnim osmijehom na svom licu. I dalje je ponavljala kako svog djeda ne da nikome, kako ga voli. Zatim sam pogledala u njega. Gledao je sa nevjerovatnom količinom ponosa i zadovoljstva, kao da je ljubav prštila iz njegovih očiju. Držao ju je za ruku, štiteći je od bilo koje neprilike koja se može desiti. Mislim da je djed uz svoju unuku ponovo proživljavao svoje djetinjstvo i činio svoj život ljepšim. Zagledala sam se u njih dvoje. Oni su prošli pored mene, a ja sam nastavila zamišljeno gledati u tačku na kojoj se ranije nalazila sreća i neopisiva količina ljubavi između djeda i njegove male unučice. I na mom licu se stvorio osmijeh, i nastavila sam koračati dalje.

Djevojčicine riječi su mi odzvanjale u glavi, ponovo sam u mislima gledala taj neobični duo koji zrači ljubavlju. Sa ogromnim osmijehom je uporno ponavljala da svog djeda ne da nikome, da ga neće pustiti. Kako da tako malo dijete izgovori tako velike riječi? Kao da nije htjela da je bilo ko drugi drži za onu malu ručicu. Nije ga puštala, čvrsto je držala svog djeda. Dok bi djed napravio jedan korak, ona bi pravila tri manja koraka sa svojim nogicama. Nisam mogla zaboraviti tu sliku, tu količinu sreće koju su isijavali i jedno i drugo. Znam da se na njenom licu pojavi najveći osmijeh kada joj neko spomene djeda, i znam da on svima priča priče o svojoj unuci. Znam da sluša svoga djeda, i znam da se on trudi da joj ispuni one najslađe želje i da mu to pričinjava veliko zadovoljstvo i veliku čast, a nikako problem. Znam, jednostavno znam. Kao da im je pisalo na čelu sve ovo. Mene su učinili sretnom i uljepšali su mi dan svojom vedrinom i zbog toga sam im neizmjerno zahvalna. Ne viđaju se baš svaki dan takve osobe, koje samom svojom pojavom pričaju zanimljivu priču. Zaista su posebni.

Tekst: Naida Nuhić, časopis “Smišljam”

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here