Kad sam imala 10 godina, javljala sam se na jednu dječiju emisiju na lokalnom radiju. Zeničkom. Dobijala sam smoki, kartu za neke dječije koncerte, neke kasete, koje i danas dan imam i čuvam. Obično dijete zanima lice osobe koje priča u mikrofon, a to dolazi do radio prijemnika u njihovim kućama. Znam to po djeci koja su dolazila na radio, i koja napola otvore usta kad vide mikrofon, slušalice i miksetu.

Jednom sam bila pozvana da gostujem, ali sam odbila, jer sam se kao desetogodišnjakinja bojala javnog nastupa. Bila sam pozvana na radio emisiju sa 10 godina da recitujem pjesmicu, što sam odbila, jer me bilo stid, kao i većinu djece, koja iz istog razloga nisu došla.

Stid i trema od bilo kakvog javnog nastupa u kojem su gledaoci neki drugi ljudi, a ne moja porodica, prisutan je kod svakog djeteta. Za mene i moje drugarice, promijenilo se to, drugarice, koje su me dovele na mjesto, u kojem i pišem ovaj tekst. Kad sam imala 15 godina, tad me bilo strah pročitati referat u srednjoj školi (tad sam pohađala prvi razred srednje škole). Koga god da je bilo stid, imao je isti položaj tijela i glave. Svi smo lomili prste, grizli usne, gledali u pod i crvenili se ko paprike. Prijateljica Ajla me dovela u subotu u 11 sati u prostorije Naše djece. Došle smo dva sata ranije zbog autobusa. Prvi put sam vidjela da u podrumu, gdje smo se okupljali, zidovi nisu oguljeni. Radio je za mene uvijek bio dalek medij, putem kojeg govore bitne face, kod kojih trema ne postoji. Ja sam imala treme za njih 20 u prostoriji. Upoznala i Ernada i Iru i još, i mislim 3 ili 4 člana dječije grupe. Naučila šta znači ratifikacija nekog dokumenta. Tad sam skontala da pričamo o bitnim temama „odraslih“, jer znam šta je konvencija, znam kako je država podijeljena.

U starim prostorijama organizacije bio je mali hodnik i prolaz za studio, ali iz kojeg se vodile emisije. Mislim da je, ili Ajla ili Amila Heralić, sestre, vodila emisiju. I sa njima smo ušle nas 5 ili 6 članova Dječijeg parlamenta u studio tamo, gdje je bila mikseta.  Nikad me niko u srednjoj školi, niti u osnovnoj, nije ohrabrio da kažem nešto što mislim, do ljudi, koji su svakodnevno boravili tamo u starim prostorijama organizacije. Pitala me voditeljica šta za mene predstavlja Dječiji parlament, i ja sam se tresla od treme. To su sve bile faze. Ja sam odgovorila na pitanje dva puta, i baš sam pogubila u onom malom prostoru, i nisam znala kako da sklopim rečenicu. Niko se nije smijao jer sam pogrešno izgovorila riječ „parlament“ pa rekla „parlalent“, na šta bi se svako u tim godinama zacrvenio u školskom kabinetu i pucketao prstima, što smo svi radili u razredu. Kako se sastajem sa članovima Dječijeg parlamenta svake subote, i kako mi pričaju da je to tako u njihovom razredu, sigurno je da je to dio svakog djeteta, i da je nezaobilazna faza, i pa im govorimo da kroz to moraju proći, da bi se uobličili kao kasnije već zrele ličnosti. Prvi moj korak ka oslobađanju treme bio je moj pogrešno izgovoren odgovor na pitanje šta za mene predstavlja Dječiji parlament.

 Danas nisam voditeljica emisije na radiju, gdje još uvijek mogu reći što želim, da kreiram svoju emisiju kako ja osjećam da bi bila najbolja. Nisam jer ne znam sa miksetom. Svakako znam da je ovaj prvi jedinstveni bh community radio nešto, bez čega ja danas ne bih bila baš ovakva. „Active“ mi je omogućio da shvatim da trema postoji samo u glavi.

I bez sumnje, da nije ovog radija, ne bih ovo rekla na portalu, pisala, nego bih vjerovatno sačuvala svoje mišljenje za sebe i ne govorila ga nikom i nikad, jer, pobogu, koga još zanima. Mislim da uvijek nekog zanima nešto lijepo što imamo da kažemo. Meni su to mišljenje omogućili roditelji, moji bliski ljudi i ovi ovdje divni ljudi, koje čuvam i čuvat ću cijeli život u srcu, kao sve aktivnosti ovih prostorija i radio „Active“.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here