Sada dok se prisjećam svih tih uspomena, koje će ostati urezane u mom sjećanju, kroz mene prođe neki nagon emocija. Naravno sretnih emocija, gdje iz mojih očiju naviru suze radosnice. Ništa ljepše od sjećanja na lijepe dane i trenutke koje smo tamo proveli. Prvo čega se sjetim su sastanci koje smo održavali da bi smo se upoznali i naravno pripremili za nas jedan od najbitnijih dijelova tog putovanja – prezentaciju naše domovine. Za sva ta nepoznata lica koja sam prvi put vidjela, poneka možda i prepoznala, nisam se nadala da će toliko uljepšati to putovanje. Svi su bili uzbuđeni na posljednjem sastanku, pa tako i ja. Kada je došao taj dan da napokon krenemo, nisam bila svjesna situacije u kojoj se nalazim. Pronašli smo svoja mjesta u autobusu i ispratili svoje porodice sa velikim osmjesima na našim licima. Tokom noćne vožnje, dok su skoro svi spavali, moja nova drugarica Mevlida i ja smo pričale i smijale se. Naravno to nije bilo tiho pa smo probudile pola autobusa. Jesam li spomenula glavni dio vožnje? Par dječaka svaki put kada bi došli do tunela vikali su “tunel,tunel” što je tada bilo veoma iritantno.

Kada smo napokon stigli rasporedili su nas u kuće i sobe, te nas obavijestili da do 15:00h imamo pauzu. Nakon te pauze osjećala sam se kao domaćin u tom selu. Kao što kažu “nije teško naviknuti se na nešto dobro”. Prvu sedmicu smo učili o dječijim pravima sa Tondup i Kate. Takođe, zajedno sa grupom djece iz Ukrajine smo imali priliku da biramo artiste/umjetnike  sa kojima smo radili i stvari koje smo naučili smo podjelili sa puno ljudi na Summerfest-u. Ja sam bila u grupi glume i pjevanja čiji su artisti bili Carol i Lidija. Sami smo napisali pjesmu, snimili je, te predstavili na Summerfest-u. Nažalost, došlo je vrijeme da se oprostimo sa svojim artistima i vratimo se Tondup i Kate sa kojima smo ovaj put učili o identitetu. Pored svega toga tu su bile i nezaboravne ekskurzije. Posjetili smo Zürich, Saint Gallen, Luzern, najzabavniji muzej “Tehnorama”, te jedan grad u Njemačkoj, Konstanz.

Kako su se odmicali dani sve brže se bližio dan polaska kući, te smo počeli jedni drugima brisati suze i tješiti se zagrljajima. Zadnji dan smo proveli u studiju, uživo prenoseći naša iskustva na radiju. Nikada se nećemo moći dovljno zahvaliti jedni drugima i nasim najboljim SUPERvizorima, a posebno organizaciji “Naša djeca” za divno provedenih 17 dana.

Tekst: Amira Spahić

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here