Ponekad se ispred mene nalazi samo čist, prazan papir. Pomjeram ruku pokušavajući nešto napisati, iako pretpostavljam da se niti jedna riječ neće naći na papiru. Nervozno pomjeram olovku, u isto vrijeme lupkajući nogom od pod. Toliko misli u glavi, toliko svega što želim napisati, a čini mi se da ne postoje najispravnije riječi za to. Nije baš uvijek jednostavno pronaći pravi način za sročiti vlastite misli. Gledam svoje okruženje, pokušavam se fokusirati na nešto što ni sama ne vidim. Čak ni ne trepćem, toliko sam skoncentrisana. Razmišljam, tražim odgovarajuće riječi za to što tako jako želim napisati. Vjerovatno izgledam jako smiješno, ne obraćam pažnju na svijet oko sebe. Kao da sveska ispred mene otvori portal u novu dimenziju, u novi svijet projekcije mojih misli, i zbog toga me ne zanima šta se dešava u “dosadnom” svijetu u kojem je ostalo moje tijelo, ali ne i moj um. Osjetim da sam toliko udaljena od svega stvarnog, te da mi razmišljanje o nestvarnom svijetu u koji me vodi moja sveska pomaže u pronalasku onog što tražim.


Evo je! Konačno sam pronašla određenu riječ, onu riječ koja tačno opisuje ono što želim u tom trenutku. Brzo je zapisujem, kako slučajno ne bih zaboravila. Nakon prve riječi, ide druga, pa treća. Nižu se jedna na drugu. Ponekad se desi da se zaustavim na pola rečenice i da jednostavno ne znam na koji način da je nastavim.

Počinjem drugom stranom olovke lupkati po stranici. Gledam kako je stranica poluprazna. Kao pitanje sa čašom vode, da li je polupuna ili poluprazna, samo što je sada u pitanju stranica moje sveske i količina riječi zapisanih na njoj. Uvijek je stranica poluprazna, uvijek je tako posmatram. Vjerovatno bi ljudi pomislili da imam negativno razmišljanje, kako pesimistično gledam na svijet, međutim ja to ne tumačim tako. Gledam tu preostalu prazninu stranice kao dovoljno mjesta da zapišem i onu prazninu koju povremeno osjetim.

Stranica možda jeste poluprazna, ali znam da ću je upotpuniti. Vjerujem da ću nastaviti nizati prave riječi kao i prije par trenutaka. Nekako me pomisao na tu praznu polovicu motiviše i brže dolazim do pravih riječi. I tako nastaje jedna potpuna cjelina. Čitam je ponovo, razmišljam o tome šta sam napisala, čitam iznova i iznova. Tražim grešku ili neki propust, ili možda gledam da li se neka rečenica mogla drugačije formulisati. Namjerno samu sebe nerviram, pokušavam pronaći nešto zbog čega ću kasnije preispitivati svoje odluke. A onda shvatim da mi se baš tako kako je napisano i dopada. Napisala sam upravo ono što sam prije pisanja htjela pročitati. Smatram da je pisanje posebno zbog toga.

Upravo ja odlučujem koje će riječi biti upotrijebljene, bez ikakvih ograničenja, strahova i prepreka. Svaki pojedinac odlučuje na koji će način njegov papir biti ispunjen. Zato, birajte prave riječi.

Autor teksta: Naida Nuhić

Izvor fotografije: http://www.teen385.com

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here