Tišina , sama pomisao na tu tako malu a tako duboku riječ i njeno značenje odvodi nas negdje daleko. Shvatimo zapravo da je ona neprocjenjiva i da je tišina ta koja nam je često potrebna. Ne tišina kao riječ, nego tišina kao unutrašnji mir. Tišina kao divan dijalog sa dušom. Tišina kao sredstvo koje nas umiruje i tišina kao nešto što je svakom pojedincu potrebno. U gomili buke i svih zvukova, ponekad želimo ostati sami i osjetiti tišinu. Osjetiti je na istinski način. Živimo u vremenu gdje pokušavamo iskoristiti svaki trenutak kako bi nešto rekli, kako bi porazgovarali, ali svakodnevno zaboravimo porazgovarati sa svojom dušom.

Možete misliti kako sam luda kada pišem o tišini, ali da li ste se ikada zapitali koliko vam je ona važna? Da li ste željeli doći kući, ostaviti sve po strani i slušati kako sat otkucava? Da li ste sretni kada imate priliku da šutite?

Znam da nam je odgovor isti!

Teško nam je danas shvatiti šta nam je potrebno. Želimo sunce kada nam je dosta snijega i želimo snijeg kada se zasitimo vrelih dana. Želimo nove stvari, novi komad odjeće, nove prijatelje. Zapravo, želimo sve ono što nemamo.

Uvijek težimo ka nečemu novom, dok stvari koje su pored nas izbjegavamo.  

Tišina je nešto što je uvijek sa nama, samo od nas samih ovisi koliko ćemo vremena uložiti u tišinu i koliko želimo da tišinu osjetimo.

Možda tišinom dolazimo do onoga što se zove sloboda. Možda je čovjek slobodan tek onda kada izgradi neki nedohvatljivi i neslomljivi zid oko sebe i oko drugih , onih , koji žele da ostanu takvi  nedodirljivi. Na kraju ipak shvatamo da je tišina štit , onaj koji nas dijeli od dobrog ili lošeg.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here