Sa šest godina dijete dobija prvog učitelja/icu. Onu osobu koja će ga prvi put primiti u školu. Koja će ga naučiti kako da napiše prva slova, te od istih formira smislenu rečenicu. Naučit će da je 2+2=4. Dobiće prva priznanja za svoj rad, onog najmanjeg u vidu „cvjetića“ ili „odlično“.Tokom školovanja ti isti profesori će se smjenjivati. Dolazit će novi, u penziju će odlaziti oni koji su ispratili dovoljno generacija i za sobom ostavili dovoljno ispisanih dnevnika. Neki će nam biti dragi, neki neće. I bez obzira na njih, njihov predmet ili ocjenu, njihova uloga ostat će ista. Pored prenošenja znanja postoji i ona podjednako važna. Da bude pedagog, oslonac, podrška, osoba na koju se moguće osloniti. Prvo, prema djetetu koje će se u početku vrtiti oko te isti osobe s onim: „Učiteljice, učiteljice, pogledajte…“, tražeći osmijeh, lijepu riječ, pohvalu, trebaju pokazati suosjećanje, strpljenje i pokazati da umiju, mogu i hoće.

Navest ću primjer mog malog osmogodišnjeg poznanika koji je želio doći u naše prostorije i gostovati na radiju. Želio je pričati, želio je po prvi put osjetiti  kako to izgleda i imao je samo jedan uslov- da ga ne pitam o školi i učiteljici jer će u suprotnom ustati i otići. Zašto? Zato što je on, na jednoj školskoj priredbi  stajao po strani dok su svi ostali istupili naprijed.  Zato što je on očekivao da će ipak prozvati njegovo ime, a nisu. Zato što je taj dan, jedno dijete, na jednoj školskoj priredbi, čekalo jedan papir na kojem je pisalo „Diploma“, a nije ga dobilo.

U odnosu između nastavnika i učenika lopta se konstantno prebacuje sa jednih na druge. Nastavnici krive djecu govoreći kako dolaze sve gore generacije, a učenici pak nastavnike koji nemaju razumijevanja. Ovom prilikom napravili smo usporedbu u odnosu učenik-nastavnik nekad i sad.

„Odnos učenik-nastavnik nije se promijenio mnogo koliko način života i uslova rada. Nismo odmakli daleko od načina rada od prije 20 godina. Iako je tehnologija napredovala mi još uvijek radimo u otežanim uslovima. Kao dugogodišnji prosvjetni radnik mogu napraviti poređenje u odnosu između  učenika  i nastavnika, danas i od prije 15 godina. Najveći problem, kako profesora tako i učenika predstavlja socijalna situacija  u kojoj djeca žive sa svojim roditeljima. Učenici se nisu puno promijenili,  međutim prosvjetni radnici moraju biti svjeni uslova u kojima rade učenici i prema tome formirati način rada. „ –  povodom ove teme izjavila je dugogodišnja nastavnica osnovne škole „Alija Nametek“, Bernisa Pašanbegović.

Naša sugovornica istakla je kako se u radu sa djecom posljednjih godina, fokus stavlja na problematične učenike, te njihovo sankcionisanje u nastavi. Informacije koje dobijamo iz crne hronike samo nam trebaju biti pokazatelj stanja u kojem djeca žive i  odrastaju. U takvim okolnostima teško je učiti, raditi i nositi se sasvim problemima koje imaju porodice. Iskustvo naše sugovornice pokazuje kako učenici koji žive upravo u takvim porodicama, svoje negativne emocije ispoljavaju na časovima, prema svojim kolegama a nerijetko i učiteljima, te kako učitelji trebaju pomoći takvim učenicima i pokazati razumijevanje za njihovo ponašanje, ohrabriti ih, a ne samo kažnjavati.

Školujemo se od 6 godine. Od tih početaka pa do kraja školovanja, zamislite koliko osoba utječe na izgradnju tvoje ličnosti, na samopouzdanje jednog tinejdžera,  “ocjenjuje te“ i koliko njih ostavlja pečat na papiru tog istog odrastanja. Na kraju krajeva, djeca neće uvijek pamtiti ocjenu. Vremenom zaborave i iz čega i kad su je  dobili. Ostane ono što ste ga zaista naučili i kakva  ste čovjek prema njemu bili. Ja recimo, sad ne pamtim koje mi je ocjene profesor upisao  u  dnevnik 2015. ,ali se sjećam trenutka u kojem mi moj tadašnji profesor, nakon previše mojih izgovorenih „MUST“ u prezentaciji, govori kako se u životu baš ništa ne mora. Budite takvi ljudi, takvi životni učitelji. Potrebni ste.

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here