U našim životima smjenjuju se trenuci radosti i tuge. Često pomislmo da bi život bio idealan kad bi sve bilo onako kako bismo željeli. Od malena maštamo o danu kada ćemo odrasti.
Nekada smo spavali sa medom, mrzili da idemo u vrtić i budimo se rano. Jeli smo slatkiše dok nas ne zaboli stomak. Sakrivali se ispod stola, jorgana, u ormaru, od mame i tate. Istrčavali napolje i po cijeli dan pravili kolačiće od blata sa drugarima iz ulice. Igrali smo se žmire, ganjali se, padali, grebali koljena i plakali. Smijali se. Bili smo sretni i imali smo sa kim da da podijelimo. Tada još uvijek nismo znali šta su za ljubomora i mržnja. Zao si bio samo ako se smiješ kada neko padne. A navečer smo gledali crtane filmove. Poslije odemo u sobi, mama dođe, ugasi svijetlo i ušuška nas. Onda nas zagrli kako samo ona umije, lako i nježno, i kad nas poljubi za laku noć mi počinjemo da sanjamo. Željeli smo da odrastemo i mislim da da će tada biti bolje i zanimljivije. Ja sam tužan. Ovo smo jedva čekali čitavo djetinjstvo. A sada želimo da se vratimo u taj period. U životu je uvijek tako. Težimo ka nečemu višem i propuštamo sreću koju imamo u trenutku. Kada konačno dođemo do određenog cilja žalimo zašto nismo proživjeli svoju prošlost na bolji način.
Želim samo da Vam kažem da ne trebamo čekati ni kraj semestra ni godišnji ni kraj sedmice da bi se odmorili ili bili sretni sa svojim najdražima. Svaki dan treba iskoristiti najbolji mogući način da uživam u tome što nam je došao dan kada ćemo poželjeti i željeti stvari koje nekada nismo bili zadovoljni.

Fotografija: Zgrčo Ilma

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here