Jutros ste ustali i prvo ste posegnuli za mobilnim telefonom. Birali ste LOG IN i ušli na adresu idealnog života. Kojeg samo tamo i možete živjeti. To ste uradili i prije nego što ste ugledali svjetlost dana, grleći svoju realnost. Prije nego što ste nahranili sebe, nahranili ste svoj ego birajući opciju feed. Prelistavali ste tuđe živote, ne ispisujući ništa na papirima stranica svog vlastitog.

 

Majka je postavila sliku novorođenog djeteta. I taman što je dijete stiglo na svijet, bilo je dio i virtuelnog. Sedamnaestogodišnja djevojčica postavila je sliku ispred ogledala dok se druga nije smjela pogledati ispred istog. Neka djevojka je uslikala svoj dekolte, dok je druga izgubila dojke zbog kancera. Postavili ste vaš ručak i bogatu trpezu. Uslikali ste vašeg partnera, vašu posteljinu i njegovu ruku u vašoj. Zabilježili ste osmijeh koji je možda i nestao nakon tog škljoca. Uslikali ste vaše dobro oblikovano tijelo nakon treninga u teretani. Jel se i dalje pridržavate aka zdravog života?

Tamo negdje gdje iza displeja imamo para za kojekakve gluposti i prohtjeve, dok sa druge strane jedva preživljavamo kraj s krajem. Večeras ćete postaviti story-je sa burnih provoda, rejvova i derneka. Jel fakat bilo toliko dosadno da niste mogli ostaviti mobitel na par sati ili vapite za tim da drugi ljudi vide kako je vamo bilo brutalno dobro.

Uslikala sam isfenuranu kosu i našminkano lice, ali sam zaboravila da se takva ne budim. I toga bi me kao trebalo biti stid? To ne bi smjeli slikati. Ako sve svoje savršenosti stavim na upload hoće li nestati nesavršenosti?  Gdje će ostati slabosti ako sve ubijedim da sam jaka. Hoću li ogoliti sebe ako skinem odjeću… Ako otkrijem sve, šta je sa onim skrivenim. Onim što se ne vidi. Hoću li nekom pokazati koliko ga volim ukoliko mu pošaljem crveno srce, a ne neke druge boje. Zar se ljubav mjeri bojom srca? Zar je važno da li je, te ko je kome “spucao seen” ako se ni uživo ne gledate u oči?

Uzalud kvalitetan puder ako ću mrziti svaki milimetar kože ispod njega. Uzalud dupe na leđima ako se nikad neću moći osloniti na sebe i na leđima ponijeti teret koji mi donese život. Uzalud mi grudi ako moj grudni koš neće moći podnijeti uzdah u teškim situacijama. Uzalud komentari ljudi koji me na ulici neće pitati kako sam. Neću nikakvo savršenstvo u pikselima i jpg. format. Hoću da živim svoje nesavršenosti i ne želim UNDO za bilo kakve životne opcije.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here